Pratim hrvatsku reprezentaciju od samog početka, 1990 i ovo je moje razmišljanje.
Osim na sP 2002 i EP 2004 kada smo imali veliku smjenu generacije, a stari igrači su bili prošli svoj ''zenit'' na svim ostalim natjecanjima imali smo odlične igrače, ali osim na SP 1998 nikada nismo uspeli napraviti ono što smo objektivno mogli i trebali.
Uvijek nam je nešto ''falilo''.
Na EP 1996 bili smo još neiskusni i novi.
Na SP 2006 nismo bili prava momčad a ni selektor Kranjčar se nije baš bio iskazao i pripremio momčad na pravi način.
Na EP 2008 smo konačno ponovno prošli skupinu i izgledali kao prava momčad, konačno spremni za velike stvari ali smo protiv turaka ispali zbog vlastite naivnosti i neiskustva.
Nakon što je Klasnić u 119. minuti konačno zabio goal, u idućem napadu smo krenuli naprijed umjesto da čuvamo loptu i vratimo je golmanu.
Rakitić je bacio loptu u napad, svirano je zaleđe a u slijedećem napadu turci su zabili goal, izjednačili i poslije nas, još u šoku, izbacili na penale.
Ni neiskusni i emotivni Bilić se tu nije baš najbolje snašao, trebao je odmah tražiti zamjenu igrača i ukrasti koju minutu i prekinuti napad turaka.
U ciklusu kvalifikacija za SP 2010 jednostavno nismo imali sreće.
''Napaljeni'' englezi su nam se htjeli osvetiti za izbacivanje sa EP-a 2008, protiv nas su igrali 200 % a zadnju utakmicu protiv ukrajinaca su ''tankirali'' i izgubili.
Još smo mi u 2 utakmice protiv ukrajinaca imali 4 stative, ako se dobro sjećam.
Na EP 2012 smo imali najtežu grupu u povijesti, kasnija 2 finalista, Italiju i Španjolsku.
I tu smo imali veliku šansu da prođemo, Rakitić je protiv španjolaca promašio veliki zicer, koji bi nam donio pobjedu a kasnije pobjednike španjolce izbacio iz natjecanja.
Na SP 2014 Kovač se još učio i nije imao dovoljno iskustva ali se mora priznati da su Brazil, a i Meksiko zaista bili jako teški suparnici.
A što reći za EP 2016?
Nesretno smo ispali od kasnijih pobjednika portugalaca ali se mora priznati da su nas portugalci ''dobro pročitali'' i nisu nam dali da igramo svoju igru a Čačić nije imao odgovor na tu taktiku portugalaca.
Da smo na našoj strani imali iskusnog stratega, kao što su ga portugalci imali u Santosu, možda bi mi otišli do kraja, no zna se tko je i zašto bio doveo Čačića.
Ukratko, osim na SP 1998 uvijek smo podbacili zbog kombinacije loših i neiskusnih izbornika, kao i činjenice da smo imali kvalitetne igrače ali nismo imali momčad, te bi pali na psihološkom i taktičkom planu.
Čini mi se da ovaj put konačno nakon 20 godina imamo sve.
I pravog izbornika, koji zna postaviti pravu taktiku i podići ekipu, imamo i vanserijske igrače a konačno imamo i momčad.
Ćiro je jednom dobro rekao.
U Francuskoj 1998. smo bili treći jer sam igračima rekao da su najbolji i da će biti prvaci svijeta.
Da im to nisam govorio, i da nisu vjerovali u to, ne bi nikada bili treći na svijetu.
To je jedino što sada zamjeram Daliću.
Nemamo se mi što bojati ni Brazila, ni Njemačke, ni Portugala i Španjolske.
Pa svi se oni muče na ovom prvenstvu, njemci izgubili, španjolci i portugalci jedva pobjeđuju, Brazil se isto muči...
Treba jasno reći da smo najbolji i da idemo po titulu!
Nedostaje nam te sportske drskosti i arogancije, uvijek sumnjamo u sebe i u svoje kvalitete, i bojimo se drugih.
Nikakva poniznost, treba reći da nam je cilj otići do kraja i gotovo.
Velike reprezentacije su velike jer na svako natjecanje dolaze sa ciljem da ga osvoje, i ne zadovoljavaju se s tim da kažu da su tu da prođu skupinu a onda što bude, da trebaju biti ponizni i nadati se najboljemu...
Kad ste ikada čuli takvu izjavu od jednog selektora Brazila, Njemačke, Španjolske...?
Zbog takvih ''koncepata male vrijednosti'' mali obično uvijek ostanu mali, čak i kada imaju priliku postati veliki i napasti titulu.