Mali Ivica imao je već tri godine, a jo nije progovorio. Vodili ga roditelji kod doktora, vidovnjaka, nadri-liječnika, ali nita nije pomoglo. Jedno jutro dok su svi bili oko stola mali povikne:Deda!
Svi poskakae od sreće i slavie dugo u noć, a slijedeće jutro umre deda. Prenerazie se svi, nastade muk i mali opet ne reče ni riječ do sljedeće godine kad jedno jutro povika:Baba!
Poveselie se ukućani, ali ih i strah uhvati... i tako slijedeće jutro nađu babu mrtvu u krevetu, pokopae je, a mali opet godinu dana ne reče ni jednu jedinu riječ.
Kad se godina od zadnje riječi pribliila, mu i ena zabrinuto razgovaraju. Kae mu:
Pa neće valjda sad progovoriti, nitko od familije nije iv osim nas roditelja?!
Sljedeće jutro mali za doručkom vikne: Tata!
Otac na to padne u debelu depresiju. Ode u grad i napije se k'o svinja. Obiao sva mijesta koja su mu ita značila i uvečer se mrtav pijan uvuče u krevet. Sljedeće ga jutro budi ena, a on jo onako pripit priupita: Kai mi, jel' sam ja to na onom svijetu?
A ena će na to: Ma oblači se bre, umro je susjed Marko!